Klasični i novi humanizam

Photo of author
Podijeli na:

Klasični humanizam rođen je u osvit moderne kulture u doba humanizma i renesanse, razvijao se od sredine 17. stoljeća do druge trećine 20. stoljeća i sišao je s povijesne scene u postmodernističkome obratu na prijelazu 1960-ih i 1970-ih. U središtu klasičnoga humanizma nalaze se dvije maksime moderne znanosti: maksima Francisa Bacona „priroda se pobjeđuje pokoravanjem“ (natura parendo vincitur) i Descartesova maksima „Mislim, dakle jesam“ (Cogito, ergo sum). U Baconovoj maksimi teocentrični je svijet zamijenjen neizmjernim antropocentrizmom, a Descartesova je maksima utemeljila moderni zapadni racionalizam i individualizam. Descartesov individualistički Cogito Hegel je apsolutizirao u totalni Um, Kant je tomu Umu postavio granice „mogućega iskustva“ ostavivši „Stvar o sebi“ (Ding an sich) netaknutom i nedostižnom, no uznositi novovjekovni čovjek ničim se nije mogao zadržati na svome putu neograničena napretka. 

U kombinaciji modernih znanosti i prve industrijske revolucije moderni je čovjek počeo ostvarivati drevne snove: izumom fotografije zaustavio je svoj lik zbog kojega je Narcis u grčkoj mitologiji umro, u automobilu kretao se brzinom Zenonove strijele, u zrakoplovu vinuo se u Ikarove visine. Ali svijetle strane napretka imale su svoju tamnu stranu. Samo desetljeće nakon izuma, zrakoplov je postao moćno oružje u Prvome svjetskom ratu, a Drugi svjetski rat završio je primjenom znanstvenoga otkrića, atomske bombe, koja je uništila tisuće ljudi. Mit o apsolutnome čovjeku, njegovoj znanosti i veličanstvenome napretku prvi je put ozbiljno uzdrman. 

Samouvjereni moderni pojedinac, totalni čovjek o kojemu je u svojoj besklasnoj utopiji sanjao Marx, probudio se sredinom 1960-ih u srcima generacije mladih gnjevnih ljudi. Nakon tri velike revolucije (Francuske revolucije 1789., nacionalnih revolucija 1848. i Listopadske revolucije 1917.) mlada je generacija vođena kritičkim nasljednicima Hegelova apsolutnog racionalizma i Marxovom utopijom pokrenula 1968. Studentsku revoluciju nadajući se ostvariti modernu utopiju o najboljemu od svih svjetova. No to više nije bilo moguće. Nakon poraza posljednje moderne revolucije njezini su sudionici odlučili pobijediti hodom kroz institucije. Revolucija nije uspjela, ali uspio je hod kroz institucije. S iskustvima ugašene nade neposredni sudionici i suputnici Studentske revolucije okrenuli su se protiv Hegelova apsolutnog čovjeka, njegova logocentrizma i njegovih utopijskih projekata. Bio je to duhovni temelj za postmodernistički obrat. 

Jean-François Lyotard ustvrdio je da je moderna kultura bila građena na „velikim pripovijestima“ (velike ideje kao prosvjetiteljstvo, marksizam i sl.), da su te „pripovijesti“ na prijelazu 1960-ih i 1970-ih završile i da je nastupilo postmoderno doba s „malim pripovijestima“. Jȕrgen Habermas, jedan od duhovnih vođa Studentske revolucije, odmah se usprotivio i rekao da veliki projekt moderne kulture o emancipaciji čovjeka nije završio, da traje i dalje. 

Pravo su imala obojica. Završio je projekt emancipacije velikoga, apsolutnoga modernog čovjeka i počeo novi projekt emancipacije svih onih koji su u tome velikome modernom projektu bili zanemareni, oštećeni ili ugroženi. To su na prvome mjestu bile priroda i žene: priroda koju su moderna znanost i tehnologija htjele „pobijediti“ i žene koje su muškarci (braća) isključili iz građanskih prava, najprije u sloganu Francuske revolucije Sloboda, jednakost, bratstvo, a zatim i u javnoj sferi građanskoga društva. Žene su dobile pravo glasa tek nakon Prvoga svjetskog rata, a u Švicarskoj još kasnije, početkom 1970-ih. U sklopu postmodernističkoga obrata prvi su put izašle na vidjelo štete za prirodu od pretjerane industrijalizacije, otkriveni su kolonizirani i svi drugi neoslobođeni narodi. Nastale su teorije biocentrizma, ekocentrizma, rodni studiji, postkolonijalna kritika. Svi su se oni zauzimali za one dijelove ljudskoga svijeta koji su bili isključeni iz pojma velikoga modernog pojedinca i njegova projekta neograničena napretka. Raspale su se i naddržave s koloniziranim narodima, Sovjetski Savez i Jugoslavija. Nastalo je globalno i digitalno doba, a s njima i nove opasnosti: potrošačko društvo, beskrajne mogućnosti manipulacije, potiranje identiteta, krhkost istine i činjenica, brisanje razlike između dobra i zla. 

Pred tim izazovima stari, moderni, apsolutni Čovjek velikim slovom više se nije dao oživjeti. Postao je oprezan, manje apsolutan i manje umišljen čovjek malim početnim slovom. U postistinsko i postčinjenično doba novi se čovjek okreće prema istini, činjenicama i Drugima kako bi sačuvao sebe i svijet oko sebe. 

Takav čovjek malim slovom veliki je temelj novoga humanizma 21. stoljeća. On jednako pazi (želi paziti) na pojedinca, na drugoga čovjeka i na prirodu – Zemlju na kojoj živi i Svemir u koji je uronjen. Tomu su čovjeku važne istina i razlika između dobra i zla, vrijednosti koje poznajemo iz Biblije i koje je u modernoj kulturi istaknuo Kant. Maksima je novoga humanizma u globalno i digitalno doba preoblikovani Descartesov racionalizam: Mislim, dakle – jesam, ali jesi i ti, jesmo mi, jeste vi, jesu oni i jest ono. U tome je krhkost i snaga novoga humanizma.

 

© Dubravka Oraić Tolić, Baščovjek.hr, 20. prosinca 2021.

 

Komentiraj

Pridružite nam se!

POZIVAMO VAS da se kao suradnici pridružite poticanju općeljudskih vrijednosti u stvarnom životu!

Humanizam inicijativa okuplja kvalitetne ljude s plemenitim ciljevima i idealima odlučne da pokrenu bolje društvo!

Svi koji u bilo kojem obliku surađuju – podržavatelji su i pridruženi su Humanizam inicijativi.

    Naši Partneri