Danas se iznova nadvijaju prijetnje po opstanak čovječanstva. Samouništenje je već odavno tehnički moguće, a u najnovije se vrijeme čini da bi do njega doista i moglo doći ako netko od nositelja svjetske nuklearne moći odluči pokrenuti treći svjetski rat. Naravno, dođe li do te katastrofe, opstanak čovječanstva (pa i života u cjelini) na našem planetu ozbiljno dolazi u pitanje. No, čak i u slučaju da neki od nas prežive, jasno je da civilizacija ne može preživjeti i da slijedi mračno doba, epoha novog divljaštva ili (optimistički gledano) novog barbarstva.
Osobno vjerujem da ćemo još jednom izbjeći ovu ili onu inačicu katastrofe koju nam neki predviđaju u kontekstu ruske agresije na Ukrajinu i odatle proizlazećeg zaoštravanja odnosa među velesilama, ali civilizacija koju znamo svejedno je ugrožena. Naivne optimiste koji su, previđajući da je naš svijet prožet brojnim neravnotežama i nepravdama, očekivali da će nakon sloma totalitarnog „realnog socijalizma“ čovječanstvo zaploviti u mirne vode sređenoga liberalno-demokratskog poretka, neugodno je iznenadilo što se ratno nasilje proširilo i na europsko tlo te da su snažno porasli načini mišljenja i vjerovanja za koje se smatralo da pripadaju prošlosti: šire se ideologije krvi i tla, etničke i vjerske isključivosti te sustavne mržnje i podcjenjivanja onih koji se od nas razlikuju, a problem je što se tu sve češće više ne radi o marginalnim pojavama, nego i o koncepcijama koje raspolažu i oružanom silom. Najnovije očitovanje zloćudnosti takvih ideologija vidimo u ratu u Ukrajini, koji je izravno motiviran velikoruskom ideologijom, negativnom sintezom neoliberalizma, etnofiletizma, neonacizma i velikodržavne carističko-staljinističke tradicije gaženja elementarnog ljudskog dostojanstva.
A to nije sve! Početak ovoga našeg milenija obilježava i iščezavanje razlike između istine i obmane, porast brutalnosti i najrazličitijih oblika nasilja. Čini se da pristojnost i iskrenost u javnom komuniciranju sve većem broju ljudi predstavlja znak slabosti. Tko je glasniji i vulgarniji – bolje će se čuti i njegove će poruke (najčešće – zloćudne) doći do većeg broja primatelja. Uljuđenost (u kojoj se sastoji glavna razlika između civilizacije i barbarstva/divljaštva) ubrzano se, barem tako izgleda, povlači pred najezdom prostote.
S druge strane, radikaliziraju se najrazličitiji oblici relativiziranja istine. Mnogo je već pisano o fenomenu post-istine. Koliko god bila neprihvatljiva manira dogmatskog (ili prividno zdravorazumskog) izricanja neupitnih i neporecivih istina, toliko je – ako ne i više – sporno (a po svojim učincima kobnije) zamagljivanje između onoga što je bilo (ili možda bilo), onoga što je aktualno na djelu i onoga što je izmišljeno ili pomiješano s tragovima nečega čemu bi se mogla pripisati vjerodostojnost. Ponekad se čini kao da živimo u svijetu Orwellove 1984: istina je laž, sloboda je ropstvo i sve tako redom. Netko je rekao da bi Hitler dobio propagandni rat da je kojom nesrećom raspolagao televizijom. Tisuću puta ponovljena laž prihvaća se kao neosporna istina. Opovrgavanje laži ima sve ograničenije učinke zahvaljujući sprezi masovnih medija, društvenih mreža i onih (i globalnih i lokalnih) središta moći koja u vlastitom interesu promiču i financiraju proizvodnju misaone zbrke.
Mogli bismo tako jadikovati unedogled. No, ima li ikakve koristi od žalopojki? Odgovor je potvrdan.
Međutim, valja razlikovati mazohističko samosažalijevanje od suočavanja sa zbiljskim stanjem stvari. Ako ne vidimo gdje smo i kamo idemo – osuđeni smo na neumitnost da nam se dogodi sve ono što će nam se dogoditi ako se nesmetano nastavljaju procesi koje bismo – s malo emfatičkog pretjerivanja – mogli imenovati kao slom civilizacije ili pak kao povlačenje civiliziranosti pred nasrtajima novog barbarstva i novog divljaštva.
Stoga bismo jasno morali razlikovati jadikovanje od dijagnosticiranja. A dijagnoza ni u medicini nije svrha sebi samoj, već ona služi terapiji. Opredijeliti se za dijagnosticiranje znači posvetiti se kritičkoj raščlambi zatečenog stanja i aktualnih tendencija, kako bi se vidjelo ima li lijeka onomu što nas vodi daljnjem propadanju.
Na temelju takve kritičke analize mogu se oblikovati pretpostavke za obnovu autentične ljudskosti te započeti sa suzbijanjem i uklanjanjem onih tendencija i trendova koji – ako se ne zaustave – uistinu vode slomu civilizacije.
© Lino Veljak, Baščovjek.hr, 10. lipnja 2022.
