Što je to humanizam?

Photo of author
Podijeli na:

U Manifestu Inicijativnog odbora organizacije za bolje društvo i promicanje duhovnih vrijednosti Baščovjek naglašava se ponajprije sljedeće: „Sudjelovanja i pripreme za Nagradu za promicanje humanističkih vrijednosti, kao i pojačan senzibilitet za humanističke teme primjenjive na život, metodom nuđenja drugog – dobrog, sve šire će nadjačavati trendove otuđenja i iskrivljivanja vrijednosti te poticati elan za cijenjenje i življenje općeljudskih vrijednosti, što će utjecati na širi društveni kontekst.“ 

I tu se s punim pravom odmah nameće pitanje: Što bi to imao biti humanizam i kakve su to humanističke vrednote?

Humanizam o kojemu je ovdje riječ ne znači nikakvo vraćanje na epohu humanizma i renesanse koja je obilježila početke novovjekovlja. Humanizam ovdje, nadalje, ne znači (re)afirmaciju antropocentričkog pogleda na svijet niti se duhovne i humanističke vrijednosti smiju tumačiti u renesansnom ključu nadahnutosti antičkom baštinom pomoću koje se (tada i kasnije, ponajprije u razdoblju prosvjetiteljstva) osporavao teocentrički pogled na svijet. Antropocentrizam određen kao apsolutiziranje središnje važnosti čovjeka ili čovječanstva (čovjeka kao ničim ograničenoga gospodara svijeta i svih živih i neživih bića) predstavlja lažnu alternativu kozmocentrizmu, teocentrizmu i biocentrizmu. Sporovi među zastupnicima svih tih centrizama (ali i unutar svakoga od njih, ukoliko imamo posla s kruto razumljenim apsolutiziranim inačicama ovoga ili onoga svjetonazora ili nauka o tomu što jest istina) dovodili su – i dovode – do podjela među ljudima, a nerijetko i do nasilnih obračuna. Nadmašivanje antropocentrizma moguće je posredstvom njegova pomirenja sa smislenim jezgrama drugih centrizama, oslobođenih njihove apsolutizirane centričnosti. Model takvog pomirenja nudi evanđeosko nadmašivanje krutog teocentrizma: „Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima“ (Mt, 7, 21), volju koja je imperativno određena riječima: „Ljubi bližnjega svog kao samoga sebe“ (Mar, 12, 31), a taj je bližnji svako ljudsko biće s kojim se srećemo, kako je to jasno iz parabole o milosrdnom Samarijancu (Lk, 10, 25-37).

Što je smislena srž humanizma (koji možemo definirati kao antropocentrizam oslobođen od iskušenja njegova apsolutiziranja), ona srž koja se može pomiriti s drugim pozicijama emancipiranima od apsolutizacije i tvrdokornog ukrućivanja? Toj srži pripada onaj dio baštine klasičnog humanizma koji se očituje u uvjerenju da je ljudska volja autonomna te da je tek na njezinu temelju moguće odgovorno djelovanje, u prakticiranju slobode ljudskog prava na upravljanje zajedničkim poslovima (umjesno da se pokoravaju samozvanim gospodarima, legitimirali se oni onostranim ili ovostranim autoritetom), te u prakticiranju slobode mišljenja i znanstvenog istraživanja. Humanizam je u tom smislu pojmovno gotovo identičan čovječnosti ili ljudskosti, razumljenih kao suprotnosti samoživom egocentrizmu, usmjerenih na dobrobit i sreću drugih uz poštivanje dostojanstva svih ljudskih bića (ali i uz uvažavanje dobrobiti drugih živih bića, u čemu se krije i perspektiva pomirenja s racionalnom jezgrom biocentrizma).

Tako razumljen humanizam može se pozvati na Kantov kategorički imperativ (koji ima svoje duboke korijene u religijskoj i filozofijskoj tradiciji, da se spomene zlatno pravilo (ne čini drugom ono što ne bi htio da tebi drugi čine), kakvo srećemo među ostalim kod Konfucija, Buddhe, Talesa, u pitagorejskoj školi, u Evanđelju i Izrekama poslanika Muhammeda. Humanizam se posebno smije pozvati na onu formulaciju Kantova kategoričkog imperativa prema kojoj se ljudskost u vlastitoj osobi kao i u osobi drugoga uvijek mora koristiti i kao svrha, a nipošto tek kao sredstvo: ljudskost je tu samosvrha, a ne sredstvo za neke druge ciljeve.  

Ta se smislena srž humanizma može otkriti i u zahtjevima za miroljubivim, tolerantnim i uljuđenim ophođenjem među ljudima, zahtjevima kakve je među ostalima postavio Herder, uvjeren u potrebu stalnog razvijanja čovječnosti, bez čega nam prijeti pogibelj ponovnog upadanja u brutalnost.        

Naša vremena, obilježena rastom verbalne (i, nažalost, ne tek verbalne) brutalnosti, relativiziranjem istine i laži, dobra i zla, smisla od besmisla, umnosti od bezumlja, obilježena i rastućim egocentrizmom i etnocentrizmom, kao i zabrinjavajućim porastom podjela – upućuju na nužnost reafirmacije na gornji način pojmljenih vrednota humanizma.

© Lino Veljak, Baščovjek.hr, 24. studenoga 2021.

Komentiraj

Pridružite nam se!

POZIVAMO VAS da se kao suradnici pridružite poticanju općeljudskih vrijednosti u stvarnom životu!

Humanizam inicijativa okuplja kvalitetne ljude s plemenitim ciljevima i idealima odlučne da pokrenu bolje društvo!

Svi koji u bilo kojem obliku surađuju – podržavatelji su i pridruženi su Humanizam inicijativi.

    Naši Partneri